Ana Karenjina i kako se rasplakati na balet
Od najranijih dana, moje troje djece i ja odlazili smo na sve zanimljivije manifestacije u gradu, festivale, kino, kazalište
Istina, prihodi nisu bili adekvatni kako bi popratili baš često sjedenje u kazalištu, iako je Riječko kazalište, čini mi se, najjeftinije u Hrvatskoj. Svejedno, naši prohtjevi da sjedimo u mezzaninu ili eventualno prvi kat lože, pa još 4 karte nisu ispadale bebazlene cifre. Tako smo redovno uvrstili samo jedan mjesečni odlazak u kazalište ili Cinestar na prijenos kakve kazališne predstave iz Londona.
Isto tako, moram priznati da, kako god kazalište ima poseban štih, prijenosi iz Royal Opere London su fascinantni. Zadnje smo gledali Orašara gdje je scena bajkovita, kostimi predivni, a balerina i baletana na sve strane.
Kod nas u Rijeci baletni ansambl baš i ne broji bog zna koliko članova. Između svih njih, jednog baletana se stvarno isplati doći gledati. Taj valjda provodi dane na treningu i teretani. Rijeka je mala, znam da ide u teretanu na Terminal. Evo, pa prosudite sami :)
Kad sam već kod Riječkog HNK, ove kulise, kao zidovi, što vidite na slici imamo svaku Božju predstavu samo su obasjani drugim bojama, drugačije poslagani ili se na njima okreću nekakve reljefno prirodne slike. Danas je dovoljno imati zid i na njemu projicirati svašta. Fale one stare glamurozne kulise kakve su još uvijek u Royal Opera House London. Fale....
No, vratimo se mi na odlaske u kazalište.
Prošle zime imali smo gostovanje Zagrebačkog HNK baleta s predstavom Ana Karenjina. Najstarija, kćer čitala je Karenjinu i kao svakoj ženi, naravno da joj je za past u nesvijest priča o ženi, ljubavnici, veliko ljubavi, smrti.
Kako objasniti dečkima Anu Karenjinu i još k tome balet?
Shvatila sam da prije odlaska uvijek trebam poraditi na priči, iskomentirati s njima što misle i na kraju se osvrnuti na ključne momente i objašnjenja nekih prenesenih značenja. Tako smo mi otišli na balet Ana Karenjina u režiji Lea Mujića. U tom baletu pleše Guilherme Gameiro Alves. Onako, recimo da ga je lijepo gledati. Barem ženski dio publike.
I tako ja njima sve objasnim kako se ona vjenčala za jednog, voljela drugog, ovaj otišao u vojsku, ona rodila, bacila se pod vlak i tako to kako već ide u tim tragičnim ljubavnim pričama.
Kad čovjek malo realno pogleda, sve opere su čista životna djela, kao i baleti. Ne biste vjerovali koliko je u tim operama sexa, nasilja, preljuba, sadizma, mazohizma, ubojstava, ljubomora, prijevara, licimjerstva...prestrašno. Toliko da sam ponekad odustala od odlaska u kazalište jer je glazbeno opera genijalna, ali oni bi htjeli objašnjenje na široko, a fabula mi se činila pregrozna čak i za moje pojmove. Nisam baš čovjek koji se lako prestravljuje životima.
Leo Mujić ne može imati lošu koreografiju jer njemu se to ne događa, pa je i ova bila besprijekorna. Nekako se potrefilo da imam punu torbu maramica za brisati nos jer je mom Davidu to bila česta potreba. Moj Jordan je dijete ne baš otvorene psihologije. Teško pokazuje emocije i uvijek nastoji biti "pravo muško". David ima disleksiju i disgrafiju, a s time ide i jak poremećaj pažnje. Iskreno me bilo strah hoće li on izdržati tri čina baleta, te hoće li Jordan išta vidjeti u baletu.
Ukratko, svi troje su se non stop okretali i vadili maramice iz moje torbe. Svo troje je plakalo nad baletom!!! Baletom?! David se nije pomaknuo na stolici. Jordan je ronio suze, Dora isto.
Pitala sam se u tom momentu: "Može li se zaista plakati na balet?!"
Ili su oni svo troje neki rijetki emotivci na kulturu ili sam ja to predobro objasnila, pa su vidjeli i ono što drugi nisu.
Uzmemo ložu, između ostalog da mogu ustati i gledati s nogu otraga u toj mrakači. Ustala sam i gledala po kazalištu. Nikog nisam vidjela da plače. Moji su suze izronili.
Zaključak je bio jednostavan; kada bi se djeci približilo, te objasnilo operu i balet, sve i jednu bi sto puta bolje doživjeli od bilo kojeg odraslog.
A o toj Ani Karenjini jedan drugi puta, kao i o jaju. Da, da, jaju jer sam u jednom momentu, gledajući film, povikala: "A tko je uzeo jaje?" ;)
Netko čiji potomci danas imaju milione. :D
Istina, prihodi nisu bili adekvatni kako bi popratili baš često sjedenje u kazalištu, iako je Riječko kazalište, čini mi se, najjeftinije u Hrvatskoj. Svejedno, naši prohtjevi da sjedimo u mezzaninu ili eventualno prvi kat lože, pa još 4 karte nisu ispadale bebazlene cifre. Tako smo redovno uvrstili samo jedan mjesečni odlazak u kazalište ili Cinestar na prijenos kakve kazališne predstave iz Londona.
Isto tako, moram priznati da, kako god kazalište ima poseban štih, prijenosi iz Royal Opere London su fascinantni. Zadnje smo gledali Orašara gdje je scena bajkovita, kostimi predivni, a balerina i baletana na sve strane.
Kod nas u Rijeci baletni ansambl baš i ne broji bog zna koliko članova. Između svih njih, jednog baletana se stvarno isplati doći gledati. Taj valjda provodi dane na treningu i teretani. Rijeka je mala, znam da ide u teretanu na Terminal. Evo, pa prosudite sami :)
Kad sam već kod Riječkog HNK, ove kulise, kao zidovi, što vidite na slici imamo svaku Božju predstavu samo su obasjani drugim bojama, drugačije poslagani ili se na njima okreću nekakve reljefno prirodne slike. Danas je dovoljno imati zid i na njemu projicirati svašta. Fale one stare glamurozne kulise kakve su još uvijek u Royal Opera House London. Fale....
No, vratimo se mi na odlaske u kazalište.
Prošle zime imali smo gostovanje Zagrebačkog HNK baleta s predstavom Ana Karenjina. Najstarija, kćer čitala je Karenjinu i kao svakoj ženi, naravno da joj je za past u nesvijest priča o ženi, ljubavnici, veliko ljubavi, smrti.
Kako objasniti dečkima Anu Karenjinu i još k tome balet?
Shvatila sam da prije odlaska uvijek trebam poraditi na priči, iskomentirati s njima što misle i na kraju se osvrnuti na ključne momente i objašnjenja nekih prenesenih značenja. Tako smo mi otišli na balet Ana Karenjina u režiji Lea Mujića. U tom baletu pleše Guilherme Gameiro Alves. Onako, recimo da ga je lijepo gledati. Barem ženski dio publike.
I tako ja njima sve objasnim kako se ona vjenčala za jednog, voljela drugog, ovaj otišao u vojsku, ona rodila, bacila se pod vlak i tako to kako već ide u tim tragičnim ljubavnim pričama.
Kad čovjek malo realno pogleda, sve opere su čista životna djela, kao i baleti. Ne biste vjerovali koliko je u tim operama sexa, nasilja, preljuba, sadizma, mazohizma, ubojstava, ljubomora, prijevara, licimjerstva...prestrašno. Toliko da sam ponekad odustala od odlaska u kazalište jer je glazbeno opera genijalna, ali oni bi htjeli objašnjenje na široko, a fabula mi se činila pregrozna čak i za moje pojmove. Nisam baš čovjek koji se lako prestravljuje životima.
Leo Mujić ne može imati lošu koreografiju jer njemu se to ne događa, pa je i ova bila besprijekorna. Nekako se potrefilo da imam punu torbu maramica za brisati nos jer je mom Davidu to bila česta potreba. Moj Jordan je dijete ne baš otvorene psihologije. Teško pokazuje emocije i uvijek nastoji biti "pravo muško". David ima disleksiju i disgrafiju, a s time ide i jak poremećaj pažnje. Iskreno me bilo strah hoće li on izdržati tri čina baleta, te hoće li Jordan išta vidjeti u baletu.
Ukratko, svi troje su se non stop okretali i vadili maramice iz moje torbe. Svo troje je plakalo nad baletom!!! Baletom?! David se nije pomaknuo na stolici. Jordan je ronio suze, Dora isto.
Pitala sam se u tom momentu: "Može li se zaista plakati na balet?!"
Ili su oni svo troje neki rijetki emotivci na kulturu ili sam ja to predobro objasnila, pa su vidjeli i ono što drugi nisu.
Uzmemo ložu, između ostalog da mogu ustati i gledati s nogu otraga u toj mrakači. Ustala sam i gledala po kazalištu. Nikog nisam vidjela da plače. Moji su suze izronili.
Zaključak je bio jednostavan; kada bi se djeci približilo, te objasnilo operu i balet, sve i jednu bi sto puta bolje doživjeli od bilo kojeg odraslog.
A o toj Ani Karenjini jedan drugi puta, kao i o jaju. Da, da, jaju jer sam u jednom momentu, gledajući film, povikala: "A tko je uzeo jaje?" ;)
Netko čiji potomci danas imaju milione. :D
Primjedbe
Objavi komentar