Ljubomora, grozna manifestacija osjećaja manje vrijednosti i pomanjkanja pružanja pažnje

Uopće ne želim sakrivati da sam nebrojeno puta bila ljubomorna i makar sam u tom momentu znala da je to van svih logika i dalje sam osjećala taj gadan osjet. I vi ste bili ljubomorni. Svi smo bili ljubomorni. Ponekad imamo zamišljene fikcije, a ponekad stvarne razloge. Uglavnom, ljudi su ljubomorni tada kad se osjećaju manje vrijedni od osobe kojoj se poklanja pažnja bilo koje vrste, a koja je izazvala taj osjećaj.

I danas, bez veze, kad sam vidjela taj twitt poludila sam bez ikakve osnove. Niti se odnosi na današnje vrijeme, čak

je iz prošle godine, ali se nisam mogla suzdržati da se ne osjećam nikako, odnosno, manje važno. Odmah sam to počela uspoređivati s odnosom prema meni i zaključila da ne znam o čemu se radi, ali tko je ta koja ima svaki puta nešto za reći? Šalje poruku, on joj šalje poruku. Prvo što meni prođe glavom je: “Ma, ne, ne mogu ja to! Ti silni ljudi oko njega. Nema trika da ja to mirno odvalim bez nekih ovakvih ispada. Najbolje bi bilo to riješiti u startu, pa lijepo živjeti malo mirniji život.” A, pa nisam više u nekoj godini kad bih se baš borila ni za što, a kamo li nečiju naklonost! Naravno da se ne bih borila, nemam se za što boriti, nek se drugi bore, ali sam u dobi kad lako puštam zbog životnog mira.

Svakako, u tim situacijama uvijek imam nekolicinu prijatelja i prijateljica kojima se treba požaliti, dramiti, a oni, u najmanju ruku odslušaju priču, ali i aktivno sudjeluju. Tako sam u nedjeljnom popodnevu uhvatila gay prijatelja kojeg jako volim i koji vozi za Austriju, te u vožnji čita moje ljubomorne gluposti. Najprije mi je rekao da se ostavim starca i nađem, kao i uvijek, mlađe ili makar moje godište. Kad smo to apsolvirali kao opciju koju momentalno ne prihvaćam i kad sam mu poslala facebook profil dotične, tek onda me je napao da kako mogu biti ljubomorna. Pa, mogu! Jesam ponekad zločesta? Jesam! Svi smo! Nisam ja ljubomorna u pravom smislu riječi. Tražim pažnju koju ne dobivam, a možda i dobivam, pa mi nikad nije dosta. Pa tako je kod svih. Zato i jesu ljubomorni. Zato jer ne primaju pažnju koju zaslužuju ili ne zaslužuju, nebitno, ali ne primaju pažnju. Da bude stvar bolja, kad tražiš pažnju hoćeš da ti se odmah odgovara na tipkanje, pa sam tu izdramila frendu da se ne javlja. Primila sam smješka sa suzama. Vjerojatno se valjao od smijeha i poslao poruku da pričekam malo jer vozi i tome dodao da sam pravo razmaženo derište. I jesam.

Vozi? Ok! To je neki opravdani razlog jer vozi. Dok sam sve to izvela, ljubomora je već splasnula. Bitno da sam odmah poslala mail Gospodinu da je ponovno u nemilosti, a tek jutros je ponovno ušao u milost. Mislim, stvarno….. kad pogledam te muško – ženske odnose i uzmem muškarce koji su mahom jednostavniji od žena ili barem pokušavaju sve stvari riješiti čim jednostavnije, pravo je čudo što je uopće netko u paru. Kad nas, žene, uhvati ova nerazumna faza u kojoj želimo da nam se skidaju zvijezde s neba, da se svemir vrti oko nas, da se svi jave u sekundi i opravdavaju naš postupak, a griješnik u najmanju ruku padne na koljena moleći oprost, teško je zadovoljiti i 10% očekivanja. Obično to bude ovako; ako je prijatelj u pitanju, a ne prijateljica, teško da će slušati vaše kuknjave nakon što vam da dva ili tri moguća izlaza. Njima je to sve jednostavno i ne kuže da nama jednostavno trebaju drame jer se tako liječimo od stresa i dolazimo k sebi. Od prijestupnika koji, u većini slučajeva, uopće ne zna što je napravio jer naši ispadi mogu biti formirani na bazi nečeg što je bilo prije godinu  i više dana, teško da uopće izvučemo sjećanje na tu akciju, a kamo li objašnjenje i razlog. Tako se oni obično povuku i puste nas, vrhunske dramaturge da odradimo svoj igrokaz, pa se ohladimo. Kad se ohladimo, shvatimo da nam fale, pa dolazimo same natrag, ako još imamo kome.

A muškarci kao jednostavna bića nemaju neke volje niti želje mučiti se pitanjem zašto mu netko histerizira nad činom od prije godine dana i to nečim, njima total nevažnim. Bitno da mi, žene, smatramo  to bitnijim od ičeg i napravimo cijelu famu od najnormalnije rečenice. Zašto sam ljubomorna? Zato jer meni nikad nije poslao takvu poruku. Pa zašto nije? Nije imao ni potrebe jer smo u nekim drugim odnosima i ne može se dogoditi da se dugo ne vidimo ili da ne zna što je sa mnom. Svejedno, moj mozak je signalizirao da je to velika mana što meni ne pošalje poruku ili što samo odgovori na poruke kad ih ja pošaljem. Nije ni čudo da nas muškarci ne razumiju.

Ljubomora je zaista nepotrebna u većini slučajeva. Napravi više štete nego bilo što drugo u vezi. Gotovo je jednako razorna kao i preljub, ipak, nekako se svi teško suzdržavamo izljeva bijesa. Nekad sam se uspjela suzdržavati. Je li to bilo zato jer mi je bilo manje stalo do te osobe ili zato jer sam imala više živaca i bila mlađa? Onda je nastupilo neko doba, nazovimo zrelosti gdje sam se bez problema nosila s tim da bih danas odreagirala kao da imam 15 godina. Sama sebi sam smiješna. Kako li ću tek biti njemu kad pročita? Bolje bi bilo da sam uzela onu staru, isprobanu, da se treba prespavati. Ja sam prespavala, ali cijelo popodne. Znakovito je da se rijetko tko od nas s tim kasnije ponosi, ali, eto, napravimo i ostanemo živi.

Možda te nerazumnosti izađu kao produkt nekih dana s čudnom prognozom, promjenjivim tlakom i tako to. Ne bih rekla da sam meteoropata, ali ponekad i to djeluje na živce, pa je osjetljivost veća. Ne znam…

Znam da je sada gotovo. Pukla jesam, rekla jesam, radije bih da nisam. Uopće nije bilo razloga za to. Još jedan minus za mene. Još jedan plus za njega. Opravdati će me težak dan. Valjda….