Jesu li djeca baš toliko vezana za video igre ili nemaju alternativu?
Jesu li današnja djeca baš toliko vezana za video igre ili im ne damo nikakvu alternativu?
Jučer je završio Rikon. To je vikend konvencija znastvene fantastike. Priznajem da prije dvije - tri godine nisam ni znala da postoji tako nešto. Onda sam saznala, pa sam mislila da to nije moje područje zanimanja pošto me fantastika, a pritom sam mislila na SF nije nikada zanimala.
Najstarija, kećr, nije kući i pohađa IB gimnaziju u drugom gradu. Dok je bila kući, pratila sam njene
aktivnosti koje su se vrtile oko glume, likovnih aktivnosti, treninga i glazbene. Problem je nastao kad sam shvatila da ne pratim dečke dovoljno dobro i da njihove aktivnosti nisu usmjerene na glumu i likovna oblikovanja, nego više na znanost u kojoj je na kraju završila i kćer, te tehniku. Ja sam sa znanošću i tehnikom u početku stajala nikako. Nisam znala ništa. S njima me i to počelo zanimati.
Vjerojatno, kao svakom tradicionalnom roditelju, kosa mi se digne na glavi kada shvatim da provode dane ispred bilo kojeg ekrana: kompjutera, mobitela ili televizora. Ne bih bila do kraja iskrena da tvrdim kako se ničim drugim ne zabavljaju. Uspješni su u astronomiji na natjecanjima. Aktivni u astronomskom društvu. Mlađi ide na modelare i stripaonicu. Stariji u glazbenu 4. razred udaraljke. U školi su u eko grupi, prirodoslovcima, kemičarima. Ljeti na kampovima tehničke kulture i robotike.
Gledamo odlaziti redovno u kazalište, u kino, na predavanja i razna događanja. Kad sve zbrojim, i nisu toliko pred ekranima. Međutim, shvatila sam nekoliko bitnih činjenica koje pobijaju moju grozotu zvanu "ekran". Otkriće svijeta su mi kvalitetni dokumentarci na HRT1 utorkom i srijedom u 21.00. Već godinu dana pratimo te dokumentarce s velikim zanimanjem. RTL kockica, čini mi se, ima izvrsne dokumentarce o životinjama koje oni obožavaju. Pronašla sam stripove iz hrvatske povijesti koje su doslovno progutali. Ono što me je najviše iznenadilo je koliko moj srednji sin želi igrati stolne društvene igre. I tu se pojavljuju Liburnikon i Rikon kao mjesta gdje se nudi igranje stolnih društvenih igara uz ljubazno objašnjenje osoblja udruge iz Poreča, te nebrojenih ponuđenih igara.
Konkretno na Liburnikonu jedan i drugi se nisu micali od stolnih igara. Sada na Rikonu dva dana za
redom - isto. Pregledali smo sve kutije i zaključili da nam treba jedna društvena igra za subotu večer i to onog tipa koja traje satima. Neka logika, strategija i to po mogućnosti da igramo zajedno protiv igre. Zaključili smo da nam je to TOP odabir. Imamo neke favorite.
Zanimljivost je bila u toliko veća što to nije ekran. Tada sam krenula razmišljati zašto današnja djeca ne igraju takve igre, već ih igraju odrasli zaluđenici. Moja prijateljica, koje nažalost više nema, njen suprug, ja i još jedan prijatelj igrali bismo noćima Rizik i to kad smo imali više od 20 godina. Sjećam se da su seanse bile kod nje kući. Ja bih kretala iz stana u 20.00 i vraćala se oko 2 ujutro, a cijelo vrijeme bismo igrali Rizik. Nametnulo mi se jednostavno pitanje: ako smo mi toliko voljeli tu igru da smo gubili noći u tuđoj kući samo da je igramo, zašto oni ne igraju igre?
Promatrajući moje klince, došla sam do zaključka: oni žele igrati takve igre s nama. Moj Jordan danima hoda po stanu s pitanjem tko će s njim igrati karte, neki UNO. Ja to ne znam igrati, ali s njima igra tata. Svaki vikend oni igraju karte i vesele se tome. Bez obzira što jedan ide u 7., a drugi u 6. razred, oni žele igrati s nama, roditeljima. I to je super saznanje.
Djeca, a i odrasli, vole igrati igre. Potrebno je samo malo volje i razumjevanja da se krene u takve avanture. Zaista su to najkvaliteniji sati provedeni s njima. Sati u kojima ne bježe u virtualnu stvarnost. Sati u kojima im se razvija mozak. Ja sam shvatila da ne mogu popamtiti pravila, pa mi on pomaže. Svakako biste trebali razmisliti o ritualu subote večer kad se porodično igra neka igra. Vjerujte mi da ćete biti prezadovoljni učinkom, a to vrijeme ćete dati djeci i oni svoje vama. Dajte djeci alternativu i prihvatiti će je odmah.
Nema čovjeka koji se u dubini bića ne voli igrati.
Vjerojatno, kao svakom tradicionalnom roditelju, kosa mi se digne na glavi kada shvatim da provode dane ispred bilo kojeg ekrana: kompjutera, mobitela ili televizora. Ne bih bila do kraja iskrena da tvrdim kako se ničim drugim ne zabavljaju. Uspješni su u astronomiji na natjecanjima. Aktivni u astronomskom društvu. Mlađi ide na modelare i stripaonicu. Stariji u glazbenu 4. razred udaraljke. U školi su u eko grupi, prirodoslovcima, kemičarima. Ljeti na kampovima tehničke kulture i robotike.
Konkretno na Liburnikonu jedan i drugi se nisu micali od stolnih igara. Sada na Rikonu dva dana za
Zanimljivost je bila u toliko veća što to nije ekran. Tada sam krenula razmišljati zašto današnja djeca ne igraju takve igre, već ih igraju odrasli zaluđenici. Moja prijateljica, koje nažalost više nema, njen suprug, ja i još jedan prijatelj igrali bismo noćima Rizik i to kad smo imali više od 20 godina. Sjećam se da su seanse bile kod nje kući. Ja bih kretala iz stana u 20.00 i vraćala se oko 2 ujutro, a cijelo vrijeme bismo igrali Rizik. Nametnulo mi se jednostavno pitanje: ako smo mi toliko voljeli tu igru da smo gubili noći u tuđoj kući samo da je igramo, zašto oni ne igraju igre?
Djeca, a i odrasli, vole igrati igre. Potrebno je samo malo volje i razumjevanja da se krene u takve avanture. Zaista su to najkvaliteniji sati provedeni s njima. Sati u kojima ne bježe u virtualnu stvarnost. Sati u kojima im se razvija mozak. Ja sam shvatila da ne mogu popamtiti pravila, pa mi on pomaže. Svakako biste trebali razmisliti o ritualu subote večer kad se porodično igra neka igra. Vjerujte mi da ćete biti prezadovoljni učinkom, a to vrijeme ćete dati djeci i oni svoje vama. Dajte djeci alternativu i prihvatiti će je odmah.
Nema čovjeka koji se u dubini bića ne voli igrati.
Primjedbe
Objavi komentar