Noć, ipak je to vrijeme koje najviše volim...

Sjećam se svoje srednje škole i nekog razdoblja kad sam se jedva prisiljavala biti budna tijekom dana jer sam živjela noću. Toliko sam se ispraksirala da sam imala generalni problem spavati noću. Moj san bi počinjao kad bih došla iz škole, na kauču i suncu. Kad bi drugi išli spavati, ja bih se budila i kretao je moj dan.

Isto sam ponovila te fanatične 91. koju svi tako često spominju. I tada sam živjela noću. Meni je bilo

sasvim normalno da mi zvoni telefon, a tada nije bilo mobitela, u 2 ujutro. Oko sebe sam imala sve takve šišmiše, mahom studente medicine koji su, kao i ja, bdjeli i dočekali svaku zoru.

Da znate kako su lijepe zorem, ali ne one u kojima ustaješ da bi krenuo na posao, nego one koje dočekaš zamotan dekicom na balkonu, kavom u ruci, tada cigaretom. I tako u toj tišini gledaš Riječki zaljev, diviš se izlasku sunca, povratku koći s mora...

Sve u svemu, izlasci u Rijeci su predivni, a tek zalasci!!!

Tko god živi u Rijeci ili samo posjeti Rijeku ostane bez daha na naše zalaske Sunca. Na tu ljepotu se

svakako treba spremiti. I tako ja prije neki dan silazim s Krimeje i gledam taj zalazak Sunca i razmišljam... Jesam lokalpatriota, zaista jesam. Tu svoju Rijeku, kakva god da je ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Živjela sam u velikim gradovima: Milano, Zagreb, Frankfurth...Nema tamo ništa što bi me ispunilo kao pogled na Rijeku. Ujutro kad se probudim, izađem na balkon. Vidim more i Cres. Dovoljno mi je da mi ispuni srce kako god u životu bilo.

I nije da mi je bilo uvijek bajno. Bilo je vremena kad sam zbrajala doma lipe da kupim sebi i djeci kruh. Bilo je vremena kad nisam imala osnovnih sloboda kretanja i pratili su me svuda. Bilo je vremena kad sam propadala s firmom i kad me banka zvala svaki dan da će mi dati stan na ovrhu. Svašta je bilo i to sve u ovom gradu, ali čudo je da nikad stvarno nisam mislila otići.
Vikala sam u afektu da se selim u Norvešku, pa Englesku, pa Kanadu, ali srce mi nije dalo da odem igdje dalje od Rijeke. Svugdje sam bila, ali najsretnija kad bih ugledala Rijeku.

 I tako je ostala ta moja ljubav prema noćnom bdijenju, ma što god radila. Kad su djeca bila mala, gotovo da nisam spavala i tako tri godine za redom. To mi je bilo prvi puta kada bih bila u stanju dati sve za spavanje u bilo koje doba.

Ima nas još koji bdijemo po noći i svejedno ustajemo ujutro. Svako malo gledam u mob i znam da će doći SMS u sred noći ili u zoru. Takvi se nekako lako slože, razumiju, kompatibilni su. Nisam ništa rekla cijelim tekstom, a nije mi bila ni namjera. Lijepe su sličice. Vrijedi ih vidjeti.

Sada, noć mi ima neku posebnu moć, tišinu, mir, glazbu. Kad sve spava volim sjesti i natipkati nešto nevezano za posao. Nešto bez veze. Nešto što mi se piše. Ne moraju mi postovi uvijek biti ni pametni, ni poučni. Nek neki budu ovako mirni, tihi, lagani, noćni, riječki u pravom smislu riječi...

Jedan popratni glazbeni cover za lakunoćnu...