Hrabrost! Da mi je imati tu hrabrost!

1:48. Grmi tako da sve gledam kako će odvaliti u zgradu i sravnati nas sa zemljom.

Svaki puta kad opali, nekako bih najradije sa sam ispod kreveta. 

Brže bolje pišem SMS jedinome za kojeg sigurno znam da je budan u ove noćne sate jer, eto, radi kao i ja, bez prestanka, ali niti jedan od nas to ne smatra onim nekim teškim radom kojeg čovijek ne voli izvršavati. Nitko nas ne tjera. Mi to tako sami....

Jeste li primjetili da sve to izgleda puno strašnije noću? 

Preletjeo mi mislima scenarij da sam sada na jedrilici uz ove vremenske uvjete. U sekundi sam bila presretna što sam na svom krevetu. Čujem kako pada grašica kroz prozor na hodnik zgrade, međutim, teško da bih sada imala porive šetati hodnikom u piđami zatvarajući prozore. 

Nekako je lakše prihvatiti činjenicu da nevrijeme neće trajati vječno. 

Da sam hrabra - nisam. I ne samo kod grmljavine. Kad grmi, imam osjećaj da bih se sakrila u atomsko sklonište da znam gdje je i čučala dok sve ne završi. Smiješno za nekog tko tumači djeci da se ne trebaju plašiti grmljavine, a hodala bih pokrivena dekom samo da ne vidim kad bljesne i čepićima u ušima ne bih li izbjegla prasak. 

Hrabrost....hmmmm, ja bih sebe mogla pitati što je to. Tolika mi je nepoznanica. Kad sam negdje u mraku, ubacujem se u auto brzinom svjetlosti pokretima nindže i vozim do prve lampe kao Šumaher. Kad sam na zvjezdarnici, bez obzira na svijetlo u hodniku, i kad trebam otići sama u prizemlje na wc, mogao bi se o meni snimiti film kojim opreznim načinom, brzinom i grčem obavim taj silazak. 

Nisam pretjerano hrabra ni kad je posao u pitanju. Teško mi je platiti, prevrćem te novce po rukama, držim na računu toliko dugo da počinjem živcirati sama sebe i ne zaključujem kupnju. Nemam tu hrabrost napraviti odmah ono što mislim da je dobro. Baš se razvučem. U konačnici napravim, ali ništa tu ne ide glatko. Sama sebe moram prisiljavati na akciju.
Imam oko sebe nekoliko ljudi koji su mi primjer akcije bez straha. U njih se pokušavam ugledati. 

Nije uvijek bilo tako. Bilo je vremena kad sam lupala glavom o zid i učila na razbijenim rogovima. 

Sada je sve suprotno od toga: važem, analiziram, prebacujem mislima, sve trebam sažvakati da bih donjela zaključak.

Posjetite moju stranicu i blog Winter Team

Analizirala sam ljude s kojima sam bila u poslovnim kontaktima. Mahom mi se pojavljuje ista forma ponašanja kad trebaju nešto zaključeno sprovestii u djelo. Toliki strah zavlada njihovim raciom da odustaju. U tome sam ja rijetki sretnik koji uza sebe ima nekog tko me gura da u najkraćem roku obavim posao, pa kad ja počinjem vrdati i izbjegavati izvršenje, gotovo me natjera da obavim stvar. Odakle se pojavljuje taj nerazuman strah od izvođenja nečeg unaprijed zaključenog i dogovorenog? Koliko nas taj nerazuman strah košta? Vremena, novaca? Koliko puta smo se osvrnuli unatrag i rekli: "Da sam barem onda krenula, napravila, platila?" 

Strah je najveći neprijatelj nas samih.

Kako sam pobjedila taj strah, pročitajte u članku I to je to! Kako sam danas odradila srugi webinar bez straha. :)

Uz sav strah, čekanje zadnjeg dana, zbrajanje, prebrajanje i vaganje, ipak sam postala Supervisor. :)